ALIJANSA za pravnu državu

Biti za nešto ne znači istodobno biti protiv nečega drugoga. Nema automatizma kojim bi afirmativan pristup prema bilo čemu nužno implicirao negativan odnos prema nečemu drugome, i drukčijemu. Opredijeliti se u tom konkretnom slučaju u korist Alijanse kao stranke ne znači zato odrediti se negativno prema drugim oblicima njezina mogućeg djelovanja / Prava je šteta što oni koji zaziru od stranke odriču drugima pravo na alternativu. To se redovito događa kada je jedina shema razmišljanja "ili-ili", odnosno isključivost. Ona caruje tamo gdje su jedine opcije ideološka ispravnost i krivovjerstvo,"pravi put" i "skretanje" s njega. Odsustvo demokracije uspješno se održava na životu upravo tamo gdje je takav obrazac mišljenja na djelu

ZDRAVKO RADMAN
Ovaj osvrt zapravo nije izravna replika na članak don Ivana Grubišića ("Spasimo Hrvatsku od velikih Hrvata i mafijaša", Vjesnik, Stajališta, 27. rujna 2003.), nego je više skup razmišljanja potaknutih tim istupom, a koja nadrastaju okvire tamo iznesenih (nažalost mahom malignih) stavova na račun novoosnovane stranke Alijansa za pravnu državu. Don Ivan Grubišić spada u rijetke autonomne i autohtone javne osobe prema kojima imam iskreno poštovanje. On nam je, uz prof. Ivana Supeka, davao nadu da se stavljanjem u funkciju dugoročnog projekta Alijanse i pod geslom "glas za čovjeka" možemo približiti krajnjem plemenitom cilju općeg dobra. Ali prva neslaganja bila su i prvi test za to koliko smo otporni na probleme koji su na tom putu neizbježni, i koliko smo zapravo tolerantni, a tolerancija podrazumijeva spremnost na ustupke onima koji se ne žele odreći vlastita (i donekle drukčijeg) mišljenja; izostala je u mjeri u kojoj smo je očekivali. I dok se suradnici i prijatelji, kao i članovi obitelji, mogu međusobno neslagati i sporiti a da sve to ostaje u okvirima zdravih odnosa (koje istomišljeništvo i oportunizam ne jamče), dotle su negiranje i odbijanje s onu stranu normalnih odnosa u sklopu jednog kolektiva. Nama se dogodilo upravo ovo posljednje.

Biti za nešto, ne znači istodobno biti protiv nečeg drugoga. Nema automatizma kojim bi afirmativni pristup prema bilo čemu (ideji, čovjeku, organizaciji i sl.) nužno implicirao negativan odnos prema nečemu drugome, i drukčijemu. Opredijeliti se u tom konkretnom slučaju u korist Alijanse kao stranke ne znači zato odrediti se negativno prema drugim oblicima njezina mogućeg djelovanja (pogotovo ako su obje forme okupljanja različite samo po ustroju, ali ne i po programskom opredjeljenju). Uostalom, htjeli to mi ili ne, osnovna ideja i program Alijanse nisu se očito dali strpati u kalup pa ona danas egzistira kao polivalentna scena. Prava je šteta što oni koji zaziru od stranke odriču drugima pravo na alternativu. To se redovito događa kada je jedina shema razmišljanja "ili-ili", odnosno isključivost. Ona caruje tamo gdje su jedine opcije ideološka ispravnost i krivovjerstvo, "pravi put" i "skretanje" s njega. Odsustvo demokracije uspješno se održava na životu upravo tamo gdje je takav obrazac mišljenja na djelu. S kriterijem isključivosti kao jedinim ključem za razumijevanje, ljude ćete, na primjer, jedino raspoznati kao dobre (idealizirane) ili kao zle (izopćene), a oni u pravilu nisu samo jedno ili drugo nego su složena mješavina raznih komponenti. (Zato ćete dobrog prijatelja prihvatiti bez obzira na njegove mane, odnosno nećete ga otpisati samo zato što ih ima.)

"Sve-ili-ništa princip" pogrešan je, pa i poguban, i najčešće je neprikladan prema ljudima, idejama, programima, i sl. Jedna od njegovih posljedica jest brza diskvalifikacija na osnovi svakog malog odstupanja. U trenutku se pristaše pretvaraju u protivnike, prijatelji u neprijatelje. Međutim, jedno od temeljnih obilježja demokratskog mišljenja jest spoznaja da između suprotstavljenih kontrasta dobra i zla, pravde i krivde, svjetla i tame ima mnogo međustupnjeva moralnosti, istinitosti ili boja spektra. Tu se, istina, gubi jednostavnost kriterija koju podržava anonimni kolektiv, a raste pojedinačna odgovornost za učinjeni izbor. I iako je položaj u onom prvom komotniji, nema dvojbe da je potonji korisniji.

O uzrocima koji su rukovodili mnogim odanim članovima i simpatizerima Alijanse da učine upravo taj izbor, tj. da se priključe i podrže Alijansu za pravnu državu, moglo bi se vjerojatno razglabati na razne načine i iz raznih perspektiva. Ipak, vjerujem da postoji jedan aspekt koji je izrastao u dominantan osjećaj većine, a to je želja da se s realnim problemima ove naše društveno-političke zbilje uhvatimo u koštac ne samo s akademske distance (što je nudio koncept udruge) nego i u sklopu ravnopravne borbe (koja prema sadašnjem zakonu nije dana udrugama, ali jest strankama). Dilema "stranka ili udruga" proizvela je i prva krupna neslaganja. Umjesto da se tretira kao pitanje modaliteta, načina ostvarenja političkog cilja, ono je upalo u poznati ili-ili obrazac. Članovi su stavljeni pred brutalnu dilemu: ili nestranački oblik djelovanja ili sudbina "otpadništva". (Kasnije smo shvatili da su ovi drugi ujedno i "razbijači" Alijanse.) Isključivost je još jednom došla do punog izražaja, i još je jednom polučila svoje pogubne rezultate, a izvrsni ljudi ostajali su zbunjeni s jedne i s druge strane linije podjele. Isključivost je, nažalost, u još jednom aspektu došla do izražaja, a taj se odnosi na međuljudske odnose i način rada u Alijansi. Naime, mnogi od nas bili su voljni raditi anonimno, ali ne i slijepo. Smatrali smo da i mi imamo svoje iskustvo, ideje i očekivanja, i htjeli smo ih ugraditi u taj zajednički projekt. To izgleda nije bilo sukladno proklamiranju ekskluzivnog intelektualnog vlasništva koje je provodila nekolicina osoba nad projektom Alijanse. Uz sve dužno i iskreno uvažavanje, nismo mogli pristati biti nekritički sljedbenici, nego smo htjeli biti odgovorni sudionici za koje je u tako zamašnom projektu zasigurno bilo mjesta. Svima nam je već ionako bilo dosta što nas je politički diktat učinio objektima svojih rabota; vjerovali smo da uz originalan program i izvrsnost ljudi koji ga vode možemo, za razliku od naše političke stvarnosti, napokon se izboriti za pravo da budemo subjekti zbivanja koja se tiču nas i naših sudbina. O našoj dosljednosti u zalaganju za državu prava i pravde neka svjedoče stvarni postupci, kao što je, na primjer, onaj našega člana i jednog od potpredsjednika stranke gospodina Smokvine, koji je pokrenuo tužbeni postupak protiv zloporabe sredstava na sada već poznatom tajnom računu u Villachu, na koji je dijaspora uplaćivala novac za obranu domovine, a kojemu su razni "domoljubi" našli drukčiju namjenu. To je čin hrabrosti i konkretan dokaz odlučnosti da se bezakonje malo po malo otkrije, a onda i sankcionira. Uz pomoć udruge za pravnu zaštitu Juris protecta u tijeku su daljnji procesi koji će biti svojevrstan test i izazov državi da se iskaže koliko je uistinu pravna. Takvi postupci naša su najbolja promidžba. Ukratko, drugi imaju parole, mi imamo dokaze principijelnog i konkretnog djelovanja, koje je u potpunoj suprotnosti s insinuacijama iznesenim na naš račun. U Alijansi za pravnu državu naučili smo mnogo od prošlog iskustva, ali nećemo dopustiti da ono negativno u tom iskustvu učini svoje. Želimo djelovati afirmativno i biti otvoreni prema onima koji supotpisuju naš program i vide u perspektivi isti cilj. Prostor za suradnju u sklopu tog projekta uistinu je velik. I budemo li u stanju učiniti značajan otklon od isključivosti, mogu nam se otvoriti novi izgledi u prostoru "treće opcije". Imamo dobro profiliran program u čijem je središtu država prava i pravde. Uvjeren sam da će ga prepoznati građani koji doslovno vape za tim da u ovu našu zemlju zakorači pravda po mjeri običnog čovjeka, pristojan život i za neprivilegirane, sigurnost za ugrožene, da zaštitu dobiju oni kojima je potrebna. Taj projekt je ozbiljan i zahtjevan, ali sam uvjeren da smo mu dorasli. U stranci je stvorena dobra atmosfera, motiviranost i uvjerenje da su i u ovim nepovoljnim okolnostima naše perspektive dobre. Autor je predsjednik stranke Alijansa za pravnu državu, znanstveni savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu.